Jučer sam baš razmišljala o ovoj 'temi' i nema nekog drukčijeg načina za napisati je nego baš ovako, iskreno, od srca.
Ja nikada ne spominjem stvari koje učinim za nekoga ili nešto. Ovaj put ću učiniti mali kompromis sa samom sobom i svojim načelom.
Kažu...dobra djela. Ali nije bit da itko od nas ispadne dobar već da pomogne ako može, onome kome pomoć triba.
Uskrs će...u malim mjestima se već zna tko kako živi...u ovim velikima, nema te bliskosti i iako nas je toliko puno u isto vrime na istom mistu, većina ljudi su medjusobni stranci. Ljudi se ne poznaju. Susrećete se, prepoznajete se ali ne poznajete se. Velika je frekvencija novih ljudi, stalno iznova. I ok je to ali nitko od nas bez obzira na nepoznavanje, na jedno nije imun. Na patnju drugih. Ne moraš ih poznavati, ne moraju pružati ruke i prositi, dapače oni i neće, ali to su oni ljudi koje svaki dan vidjaš stare ili nove, kako idu do kontejnera, neki kamuflirani, neki već toliko ispaćeni da ih nije briga tko će ih prepoznati, i prekopavaju po njima. U moje susjedstvo obično dolaze ljudi na biciklima koji idu od jednog do drugog kontejnera i sa štapom ili bez njega, traže, vade sve što im može poslužiti.
...Sjećam se prošle godine, bila sam u Splitu, jedan stari dekica je pred Badnjak na rivi dok su svi nosili bakalar i pune kese spize tražio po kontejneru nešto. Zastala sam i vidjela da vadi komade bačene hrane. Nisam mogla doći sebi. Usrid moga Splita! Sve više je toga... I ne bih ovo pisala radi moga postupka...ne bih to ni spomenila ali...jebiga...budimo ljudi. Nisam se mogla oduprijeti tuzi da netko tako mora živjeti. Uopće neću o razlozima, o mogućnostima, o traženju krivnje u ikome... bilo mi je preteško. Njemu tisuću puta gore. Dala sam mu šta sam tog trena imala u novčaniku. Pogledao me je...ništa mu nije bilo jasno jer nije prosio...a ja sam čim prije tila otići da ga taj postupak ne uvrijedi jer to nikada ne bih htjela nekome uraditi...da se osjeti manje vrijednim, poniženim. Poželila sam mu sritne blagdane i krenula. Pogledao me je velikim očima...sve mi je bilo jasno...zahvalio...blagoslovio i poželio sretan Božić. Nisam od toga htjela raditi buku. U srcu mi je bilo u isto vrijeme i teško i milo, milo jer sam ga usrećila, vidjela sam. Znam da ništa nisam riješila u njegovom životu ali sam bila mirna jer sam znala da će imati za ručak. Nitko tako ne bi smio živjeti. Nitko! Ali stvarnost je takva kakva je. Uvik ima vremena da se bavimo razmatranjem, analiziranjem...ja bi sad da se bavimo pomaganjem.
Svi veliki gradovi su puni beskućnika i materijalnih siromaha. Tako i Zagreb. Postoje brojne udruge u koje možete odnijeti odjeću, hranu, znam da mnogi od vas to i rade...postoje brojni računi po bankama na koje možete uplatiti koju kunu ali postoji i nešto što možete i kad ne možete ni jedno od ta dva. U početku sam mislila da je glupo staviti komad dva nečega u vrećicu...ali danas kad vidim te ljude znam da nije. I nije, vjerujte mi. Nije bitno koliko imate...bitno je kako postupate s tim. Iza ručka kad vam ostane kruha, voća, povrća...od higijene ono što nećete koristiti...komad odjeće i obuće koji se još može nositi ali ste ga mislili baciti...nemojte. Molim vas nemojte. Ja stavim pored kontejnera i ljudi uzmu. Hranu...ono sto se neće pokvariti...stavim u vrećicu prozirnu i dobro zavežem da se ne išporka...i stavim na zidić blizu kontejnera jer tu dolaze, a opet nije u smeću. Da grozno je ali ne bacim u njega jer još je groznije tako. Ovako bar ostane čisto i ispravno. I znam da ljudi to uzmu. Naš kontejner i zidići unutar zgrade se održavaju čistima koliko je to moguće. Znam da nije najsretnije rješenje, znam da nitko od nas ne bi bio sritan s tim ali znam da i tako nekome pomognemo. Da se može...znam da bi svi mi učinili puno ali umjesto da pričamo o onome idealnom šta bi kad bi, uradimo ljudski ono najbolje što možemo sad. Nemojte baciti ono što valja, ostavite za one kojima treba...napišite na vrećici...stavite u prozirnu...kako god...ali pomozite. Dobrim srcem i odgovornošću. Moja sestra pomaže, naši roditelji su nas tome naučili...moji prijatelji...molim vas, uradite i vi tako.
Ja nikada ne spominjem stvari koje učinim za nekoga ili nešto. Ovaj put ću učiniti mali kompromis sa samom sobom i svojim načelom.
Kažu...dobra djela. Ali nije bit da itko od nas ispadne dobar već da pomogne ako može, onome kome pomoć triba.
Uskrs će...u malim mjestima se već zna tko kako živi...u ovim velikima, nema te bliskosti i iako nas je toliko puno u isto vrime na istom mistu, većina ljudi su medjusobni stranci. Ljudi se ne poznaju. Susrećete se, prepoznajete se ali ne poznajete se. Velika je frekvencija novih ljudi, stalno iznova. I ok je to ali nitko od nas bez obzira na nepoznavanje, na jedno nije imun. Na patnju drugih. Ne moraš ih poznavati, ne moraju pružati ruke i prositi, dapače oni i neće, ali to su oni ljudi koje svaki dan vidjaš stare ili nove, kako idu do kontejnera, neki kamuflirani, neki već toliko ispaćeni da ih nije briga tko će ih prepoznati, i prekopavaju po njima. U moje susjedstvo obično dolaze ljudi na biciklima koji idu od jednog do drugog kontejnera i sa štapom ili bez njega, traže, vade sve što im može poslužiti.
...Sjećam se prošle godine, bila sam u Splitu, jedan stari dekica je pred Badnjak na rivi dok su svi nosili bakalar i pune kese spize tražio po kontejneru nešto. Zastala sam i vidjela da vadi komade bačene hrane. Nisam mogla doći sebi. Usrid moga Splita! Sve više je toga... I ne bih ovo pisala radi moga postupka...ne bih to ni spomenila ali...jebiga...budimo ljudi. Nisam se mogla oduprijeti tuzi da netko tako mora živjeti. Uopće neću o razlozima, o mogućnostima, o traženju krivnje u ikome... bilo mi je preteško. Njemu tisuću puta gore. Dala sam mu šta sam tog trena imala u novčaniku. Pogledao me je...ništa mu nije bilo jasno jer nije prosio...a ja sam čim prije tila otići da ga taj postupak ne uvrijedi jer to nikada ne bih htjela nekome uraditi...da se osjeti manje vrijednim, poniženim. Poželila sam mu sritne blagdane i krenula. Pogledao me je velikim očima...sve mi je bilo jasno...zahvalio...blagoslovio i poželio sretan Božić. Nisam od toga htjela raditi buku. U srcu mi je bilo u isto vrijeme i teško i milo, milo jer sam ga usrećila, vidjela sam. Znam da ništa nisam riješila u njegovom životu ali sam bila mirna jer sam znala da će imati za ručak. Nitko tako ne bi smio živjeti. Nitko! Ali stvarnost je takva kakva je. Uvik ima vremena da se bavimo razmatranjem, analiziranjem...ja bi sad da se bavimo pomaganjem.
Svi veliki gradovi su puni beskućnika i materijalnih siromaha. Tako i Zagreb. Postoje brojne udruge u koje možete odnijeti odjeću, hranu, znam da mnogi od vas to i rade...postoje brojni računi po bankama na koje možete uplatiti koju kunu ali postoji i nešto što možete i kad ne možete ni jedno od ta dva. U početku sam mislila da je glupo staviti komad dva nečega u vrećicu...ali danas kad vidim te ljude znam da nije. I nije, vjerujte mi. Nije bitno koliko imate...bitno je kako postupate s tim. Iza ručka kad vam ostane kruha, voća, povrća...od higijene ono što nećete koristiti...komad odjeće i obuće koji se još može nositi ali ste ga mislili baciti...nemojte. Molim vas nemojte. Ja stavim pored kontejnera i ljudi uzmu. Hranu...ono sto se neće pokvariti...stavim u vrećicu prozirnu i dobro zavežem da se ne išporka...i stavim na zidić blizu kontejnera jer tu dolaze, a opet nije u smeću. Da grozno je ali ne bacim u njega jer još je groznije tako. Ovako bar ostane čisto i ispravno. I znam da ljudi to uzmu. Naš kontejner i zidići unutar zgrade se održavaju čistima koliko je to moguće. Znam da nije najsretnije rješenje, znam da nitko od nas ne bi bio sritan s tim ali znam da i tako nekome pomognemo. Da se može...znam da bi svi mi učinili puno ali umjesto da pričamo o onome idealnom šta bi kad bi, uradimo ljudski ono najbolje što možemo sad. Nemojte baciti ono što valja, ostavite za one kojima treba...napišite na vrećici...stavite u prozirnu...kako god...ali pomozite. Dobrim srcem i odgovornošću. Moja sestra pomaže, naši roditelji su nas tome naučili...moji prijatelji...molim vas, uradite i vi tako.
U crkvama...u pravoslavnoj se novci mogu ostaviti po ikonama...u katoličkoj obično idu u mjesta predvidjena za to...nebitno...volim ostaviti na nekoj klupici koji dinar... pored oltara...koliko god mogu...ne, ne podržavam kradju samo mislim da će možda tih par kuna koje netko i u crkvi na klupici nadje, pomoći bar za kilo kruha...mislim da će Bogu biti drago da netko ne bude gladan, da se nahrani barem malo od toga. Jer išlo za crkvu ili onome kom treba... razumite me. Nije stvar hvale onoga šta učinimo, nije stvar ni skromnosti...nije stvar nas, već svih nas. Ne, nažalost ne možemo svijet učiniti idealnim ali možemo naš maleni.
Blagdani su...danas je to Uskrs, sutra Božić...ako možete i koliko možete pomozite onima koji nemaju. I ne samo za blagdane...svaki put kad možete, bar malo...svi smo mi samo ljudi...i svima se može desiti, kako ide ona naša stara, da je gladan i žedan, go i bos i da nema krov nad glavom.
Nije stvar da to Bog ili čovjek zapamti pa da vam vrati ako zatreba...već vi pomozite srcem svojim onima kojima možete ne razmišljajući o uzvratu. Znanima ili neznanima, makar simboličnim gestama...ali sjetite ih se...
..Nemojte okretati glavu ni od svojih bližnjih...nemojte zaboraviti ni u familiji one koji nemaju jer sve je više te nesloge koja vlada u porodicama...s jedne strane oni koji imaju i razbacuju se, punih stolova i frižidera...s druge strane, njihova krv, zaboravljena i ostavljena u neimaštini i gladi. Nemojte biti takvi.
...nikad ne znaš šta te čeka...
Na koncu, to je bit blagdana i u blagdanima i mimo blagdana kao pouka njihova...pomagati jedni drugima.
Svima vam od srca želim sritne i blagoslovljene blagdane!
...ljubi vas vaša Brigita
Blagdani su...danas je to Uskrs, sutra Božić...ako možete i koliko možete pomozite onima koji nemaju. I ne samo za blagdane...svaki put kad možete, bar malo...svi smo mi samo ljudi...i svima se može desiti, kako ide ona naša stara, da je gladan i žedan, go i bos i da nema krov nad glavom.
Nije stvar da to Bog ili čovjek zapamti pa da vam vrati ako zatreba...već vi pomozite srcem svojim onima kojima možete ne razmišljajući o uzvratu. Znanima ili neznanima, makar simboličnim gestama...ali sjetite ih se...
..Nemojte okretati glavu ni od svojih bližnjih...nemojte zaboraviti ni u familiji one koji nemaju jer sve je više te nesloge koja vlada u porodicama...s jedne strane oni koji imaju i razbacuju se, punih stolova i frižidera...s druge strane, njihova krv, zaboravljena i ostavljena u neimaštini i gladi. Nemojte biti takvi.
...nikad ne znaš šta te čeka...
Na koncu, to je bit blagdana i u blagdanima i mimo blagdana kao pouka njihova...pomagati jedni drugima.
Svima vam od srca želim sritne i blagoslovljene blagdane!
...ljubi vas vaša Brigita
Nema komentara:
Objavi komentar