Nekada je ženama bio kompliment čuti da su lijepe i ne samo da im je bio kompliment nego i dovoljan kompliment. Žena je voljela slušati o svojoj ljepoti, putenosti, nježnosti, strasti, o tome kako on ne može bez nje, njezinih usana, njezinog tijela i nježnog glasa a muškarac je volio čuti kako se ona osjeća sigurno pored njega, kako voli njegove snažne mišiće i kako se potukao radi nje....sve do jednog trenutka...dok žena nije ustala i glasno povikala-JA TI NISAM SAMO LUTKICA DEČKO, JA TI IMAM I MOZAK! ZAR TI MISLIŠ DA ME MOŽEŠ IMATI KAD GOD HOĆEŠ I DA TI SLUŽIM SAMO ZA SEKS I JOŠ MISLIŠ DA ĆEŠ GA DOBITI A OKREĆEŠ GLAVU DOK TI OVO PRIČAM! A MUŠKARAC JE REKAO, AKO JE TAKO, ZABORAVI NA MOJE MIŠIĆE, I ONU PAŠTAŠUTU! ŽELIM I JA BITI LIJEP I NJEGOVAN. GDJE JE TA KREMA ZA LICE I ZA RUKE?! DOSTA SAM SJEKAO DRVA, MORAM BRINUTI O SVOJIM RUKAMA. Tog trena se sve promijenilo! Cijela nova povijest je započela. Nova epoha.
I ništa više nije isto. Priča se, mit kaže, da svijetom još hoda pokoji muškarac koji žali za ženama koje su samo lutkice. Za poslušnima. Za nježnima. Za onima koje tijelo daju unedogled bez da išta traže i pričaju tek ono što on želi čuti. Legenda kaže da su viđeni negdje ali im se polako gubi trag jer su preumorni od potrage.
Legenda kaže da postoje i one žene koje još tragaju za snažnim, macho muškarcima koji lupaju šakom o stol.
Legenda kaže. Ali joj stvarnost ne vjeruje i ne ispunjava želju. Taj muškarac i ta žena se više ni u legendi ne viđaju zajedno. Nee, nee...
Nema komentara:
Objavi komentar